Makulature, metamakulature, lentikulari su estetička akcija. Naravno da bljesak inspiracije nije došao iznenada. Sve ja to dio tihog promišljanja u kreativnoj dokolici. Da bi se objasnio lentikular i moja potreba da se njime bavim, potrebno je govoriti i o samom postupku nastajanja umjetničkog dela. To je niz procesa ostvarenih kao traganje, za prirodom umjetničkog mišljenja i govora, u određenom vremenu i prostoru. Tehnika lentikulara nastala je još četrdesetih godina prošlog vijeka kroz vrlo agresivni advertajzing čije posljedice ne možemo sagledati a kolateralnu štetu brzom promjenom slika usvajamo ne bježeći čak i od bizarnih informacija.
Izlažete u različitim prostorima: galerijama ili kavanama, evo sada i u predvorju kazališne dvorane. Je li prostor u kojem se izlaže umjetničko djelo važan? Doživljava li publika istu sliku na isti način u tišini galerije, buci kafića i čekajući novo umjetničko djelo – kazališnu predstavu?
Čini mi se da dobro promišljam o stvarima i ljudima oko sebe. Bitna su mi tuđa iskustva i djela. Nemam tu vrstu predrasuda. Danas u ovim turbulentnim vremenima kada se sve relativizira treba naći nove moduse komunikacije, tu interakciju između publike, djela i autora pa, ma kakva ona bila. U suprotnom bit ćemo nevidljivi.
Često radite ili izlažete van prostor u kojem živite i stvarate. Znači li to da je on preuzak , da nitko nije prorok u svom mjestu ili da, naprosto, želite otkrivati nove mikro svjetove, baš kao i naš Fra Ma Fu zbog kojeg smo se ovdje okupili?
Da, upravu ste, globalizacija koliko god da otvara i prepoznaje nove svjetove,toliko je u svojoj biti gruba i prosta,sve se zna,nema tajne. Ali ti nevidljivi mikro svjetovi koje ljubomorno čuvamo kojima svojom ljubavlju dajemo novu dimenziju,pokazuju se samo odabranima. Ovo je naša mala zemaljska tajna. Fra Ma Fu je imao privilegiju da dodirne nebo.
Franjo Fuis je bio novinar- reporter, pisao je pjesme, novele, drame, songove za kabaretske predstave, scenarije za stripove i filmove. Vaša biografija kaže da ste studirali orijentalnu filologiju, jugoslavensku književnost, a diplomirali teologiju. Pisali ste poeziju, eseje, drame, prozne tekstove, bili urednik na radiju… Na kraju, jeste li Vi pjesnik ili slikar? Zašto se ljudi poput Vas i Fuisa ne mogu izražavati samo u jednom mediju?
Gaši slikar i Gaši pjesnik se uopće ne poznaju. Mislim da je ono što oni rade paralaksa jedne te iste stvarnosti, zapravo njih dvojica se prožimaju pa je osmoza njihovog umjetničkog bića sasvim moguća. Ljudi poput mene balansiraju između stvarnosti i imaginarnog, nikada nisam u potpunosti siguran na kojoj sam strani. Siguran sam da je i Fra Ma Fu imao isti ili sličan problem. On ga je tragično riješio.
Svjedoci smo totalne trivijalizacije novinarstva i javnih medija. Kako umjetnici danas, u vremenu big bradera mogu privući pozornost?
To što nam se događa samo je kolateralna šteta odnosa među ljudima,nema više poželjne komunikacije, funkcioniraju samo ljudi spotovi, sve što traje kratko kroz jeftinu reklamu koja dobro prodaje robu, rekoh sve se mrvi.
Goran Gazdek
www.virovitica.net