Ona ga je slušala, povremeno se ipak zanoseći u vlastitim mislima. Djelovala je kao netko tko zna primiti kritiku i učiti od onih koji znaju prepoznati vrijednost. Razmišljala je o 2015. koja mora biti bolja i od 2012. Grožđe je već zrelo. Znala je što joj je činiti. Ne smije se više čekati, u berbu treba ići već sljedeći tjedan.
Fuis bi ju bio sposoban izvući iz razmišljanja o ljubičastom i zelenom voću, čiji bi miris iz 2015-e, između ploda i vina, gotovo već mogla osjetiti i u unutrašnjosti toga podruma. On bi se, da se „nekim čudom“ našao među tim ljudima mogao u tom trenutku uključiti i reći:
„Ni uz najbolju volju ne mogu reći ništa o tome kakvo se vino točilo prije tri godine ali sada vam želim sreću. “
Možda bi u nastavku te rečenice dodao i ovo:
„Čovjek će lakše pronaći nešto ako zna što traži.“
Ili ipak ne. Potencijalno bi osjetio, iako ga dugo, dugo nije bilo, da bi ovakva misao u ovom vremenu zazvučala kao kada bi jezik vlastitih ali nekadašnjih reportaža pokušao zamuljati onim što bi čuo i vidio ovdje. Bilo bi to vjerojatno sasvim dovoljno, možda bi baš tada osjetio zamor. Ne bi bilo lako ni izbrojati koliko bi se ljudi uplašilo njegove pojave, a koliko bi njih bilo otvoreno tom iskustvu.
U to ime, pustimo Franju Fuisa da se onim istim „nekim čudom“ kojim se i pojavio, polako iskrade iz grada. Virovitica će dugo šaptati o ovome ali nitko nikome, i onako, neće vjerovati. Potom će grad opet usnuti, ljuljat će se lagano od festivala do festivala, dok se ponovno nešto ne pomakne.
(…)
Da je Franjo Fuis kasnije mogao čitati objavljene novinske tekstove o Festivalu reportaže i reportera u Virovitici, tko zna kako bi mu legao taj jezik pohvale. Bi li se osjećao kao, kako je napisano, višestruki putokaz ili bi samo pomislio da je putokaza falilo one noći u avionu kada je 1943. naprasno prekinut njegov mladi život. Krivo bi moglo biti njegovo pridruživanje partizanima, ako je toga pridruživanja uopće bilo. Različiti ljudi, naime, misle različite stvari. Nešto se moglo i dogoditi s gorivom u tom avionu, ali nije potrebno da Fuis postane gorivo za stara i nova svrstavanja. Tko zna što bi taj ljubitelj bicikla i „običnih ljudi“ mislio o tome da se i danas raspravlja o pravoj i krivoj strani, da su ideološki bunkeri puno očuvaniji i od dobre reportaže i od dobre novele, koja se sada naziva short story.
Nemoguće je pojedinca istrgnuti njegovom vremenu, čak ni ako to čovjeku treba za nešto nalik stilskoj vježbi koja provjerava što od novinskih fakata može ući u književnost. „Vremena se mijenjaju, ljudi ne. Oni su uvijek dobri ili loši“, rečeno je. To nije posve točno. Ne postoji vrijeme bez ljudi, kao ni ljudi bez vremena koje je uvijek i u njima. Kako bi se sačuvala poneka nit tradicije i kontinuitet koji je odveo od „starinske reportaže“ do „jezika novih medija kojeg tek treba iznaći“, potrebno je dobro upamtiti jednu staru, poznatu misao:
„Mi smo poput patuljaka na ramenima divova. Ako i vidimo više stvari i dalje nego oni, to nije zbog izoštrenosti našega vida ili naše vlastite veličine, nego zato što su nas oni podignuli.“[1]
Ti se divovi ponekad nalaze i među „običnim ljudima“.
Kristina Olujić
Virovitica.net
[1] Ako je vjerovati izvoru, ovako glasi izvorna formulacija naknadno često varirane misli. Autor je Jean de Salisbury u trećoj knjizi Metalogicon-a.