Ivo Lučić.,.,.Nisam se posebno pripremio za okrugli stol o reportaži, tek sam pogledao dostupne baze znanstvenih tekstova da vidim što se o problemu reportaže kao roda govori u istraživačkim krugovima. No, kako ovo naknadno pišem, imao sam prilike dodatno promisliti o tome problemu. Na hrvatskom jeziku nisam pronašao ni jedan rad koji problematizira reportažu. To govori da problem nije ni registriran, a kamoli ozbiljno razmotren.
U međunarodnim se bazama tek mali broj članaka vezuje za tu temu. Jedan se tekst bavi vjerodostojnošću reportaže koja se naslanja na izvore čitatelja. Drugi, koji ističe da reportaža kao novinarski žanr ima snažnu poziciju u Poljskoj i da njezini predstavnici postižu najviši status u novinarskim krugovima, bavi se ishodišnom dilemom između „faktografske“ i „metaforičke“ istine koje se sukobljavaju u tom žanru. Moglo bi se pretpostaviti da navedeno prije ukazuju kako neka ozbiljna kriza reportaže u sredinama s dugom i ozbiljnom tradicijom i ne postoji.
Preostaje nam nasloniti se na širi kontekst kulturne politike i ondje pokušati naći neki pokazatelj zašto je u nas novinska reportaža gotovo nestala. Ključno obilježje Hrvatske, kao i drugih malih tranzicijskih zemalja u susjedstvu, jest da se urušila javna sfera koja je njegovala opće dobro. S njom su nestali mediji koji su brinuli o tome; prestali su izlaziti ili su se preobrazili u komercijalne medije, odnosno tabloide koji njeguju prepariranu stvarnost i kojima je na prvom mjestu promicanje interesa kapitala.
Dakle, meni se čini da je nestanak reportaže u našim tiskanim medijima u značajnoj mjeri povezan s nestankom prostora u kome se one mogu objaviti. No nije nužno potrebno imati tiražan list s velikim brojem novinara da bi se objavljivale reportaže. Dovoljno je imati otvorenu koncepciju i novinare koji vole svoj posao. Primjer je neveliki portal H-Alter.hr, koji je ovoga ljeta objavio nekoliko sjajnih reportaža. Na jednom drugom portalu, Peščaniku, pročitao sam reportažu jednog ruskog pisca o izbjegličkoj krizi u Srbiji, koja je više rekla o tome problemu od svih drugih televizijskih izvještaja koje sam gledao zajedno.
Definitivno, ovo nije samo novinarski problem i problem HND-a, niti ga samo novinarstvo može riješiti. To je problem svih koji imaju odgovornost prema općem dobru i svih koji vode brigu kako se hrvatsko društvo putem informacija izgrađuje, integrira i razvija svijest o sebi.
Međutim, legitimno je što su ga novinari pokrenuli, i to u okviru jednog ogranka HND-a, i što pokušavaju osvijestiti važnost toga problema. Za njegovo rješavanje HND treba stvoriti klimu i tražiti saveznike među svima koji prepoznaju da se njihova briga za javno dobro barem dijelom odražava u novinarstvu. Festival Fra Ma Fu je u tom pogledu ključni poticatelj, a može biti važna logistika za stvaranje klime i usmjeravanje rasprave. Sljedeće godine na Festival bismo mogli pozvati ljude, pojedince i predstavnike različitih institucija s kojima bismo razgovarali o tome.
Od znanstvenih institucija to bi mogli biti sveučilišni studiji novinarstva i drugih društvenih i humanističkih znanosti, također istraživački instituti. Pored njih, trebalo bi pozvati i uključiti obrazovne ustanove, kulturne organizacije i udruge poput HAZU, Matice hrvatske, strukovna društava poput književnih, regionalnih kulturnih ustanova, i drugih koje vide svoje interese, uključujući i predstavnike vladina resor za medije. Svakako ne bismo trebali odmah pokretati preveliku mašineriju koja bi nas opteretila i iscrpila, nego postupno uključivati konstruktivnije i produktivnije aktere, koja bi pomogli iznijeti ideju i postupno jačati iz godine u godinu.
Sudionici te rasprave svakako će iznijeti razne prijedloge, no vjerujem da će se mnogi od njih susresti oko reafirmacija ideje o pokretanju ozbiljnog središnjeg dnevnog ili tjednog lista koji će moći osigurat dovoljno kvalitetnih informacija, analiza i stavova o središnjim kulturnim pitanjima. Ne mislim pri tome da izbor tema bude nužno iz kulture, nego da se sva društvena pitanja koja će razmatrati, zrcale u kulturnoj svrsi zajednice. To bi trebao biti dnevnik / tjednik koji će uvažavati socijalni i kulturni standard ispod koga društvo ne može opstati, kao u medicini, prometu, na sveučilištu ili na području sigurnosti.
Treba odlučno odbiti općenito nametnutu tezu da to treba biti komercijalan i financijski isplativ list, jer u maloj hrvatskoj kulturi to nije lako postići. Treba težiti da bude tržišno uspješan, ali ne po svaku cijenu. Podjednako tako, premda to može zvučati prozaično, ne smije pasti u ruku uvlakačima, jer su oni uvelike pomogli urušavanju javnog prostora koji nam danas nedostaje. Također, treba se čuvati ideološki isključivih kolega, jer ideja mora imati široku podršku i služiti svima.
To ne znači da Fra Ma Fu festival treba svesti samo na ovaj cilj niti dopustiti da festival bude zatočenik te ideje. On je novinarima jako važan, vjerojatno kao i mnogim drugima, no drugi će to bolje reći u svoje ime. Ishodište festivala, baština Franje Fuisa i reportaža kao rod, na granici su između novinarstva i književnosti. Iza njih mogu stajati i novinari i književnici, ali se jednako može dogoditi da jedni prepuste brigu drugima i da oboje zahire. To se dogodilo i projektima iza kojih je stajalo puno više kredibiliteta i sredstava i koji su bili okrenuti globalnoj javnosti. Svjetska nagrada za reportažu, Lettre Ulysses Award, koja je pokrenuta 2003. – koju je prve godine dobila ruska novinarka Anna Politkovskaja ubijena 2006. – ispuhala je za nekoliko godina i, koliko se po internetu može zaključiti. prestala postojati.
Ukratko, ideja festivala otvara velike mogućnosti za Viroviticu, novinarstvo i za Hrvatsku i svaka čast njegovim pokretačima. Ona nam pruža sjajan vidikovac, ali od koga se može i zavrtjeti u glavi. Moramo se pokazati doraslima tom izazovu.
Ivo Lučić je novinar HINE
Virovitica.net