Sušno je ovo ljeto. Baš sušno! Kiše malo il nimalo. Sparušena trava, i klipovi kukuruza što se jedva naziru iz žutih batrljaka duž ceste. Ali paprika, izgleda, voli takvo vrijeme, čini se da joj godi toplo. Zaključujem to vireći kroz prozor busa koji vozi sudionike Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera što se već treću godinu početkom rujna održava u Virovitici. Ne slučajno, jer u Virovitici je rođen Franjo Fuis (1908.-1943.) začetnik novinarske reportaže koji je pješačio, planinario, prosjačio i rudario, koturao bicikl svim mogućim putovima, makadamskim, neutabanim stazama, dijelio kruh s ratarima i ribarima i – o svemu tomu pisao. Njemu u čast ovaj festival, da se ne zaboravi Fra Ma Fu (tako se potpisivao pod tekstove), da se ne zaboravi na važnost riječi, da ne zaboravimo pisati.

Svježe, ali sivo jutro razigrala je već pri dolasku u bus na zagrebačkom kolodvoru Nives Matijević. S njom bi Modni Mačak sigurno bio oduševljen. Unijela je malo veselja u naše još nerazbuđene face. Prpošna, vesela, modno osviještena od glave do pete u svim bojama ljubičaste od ciklame do cikle.

Vesna Kocon je svojevrsna mama festivala. Domaćica u busu i oko njega. Nudi nas keksima, drži sve na oku, kontrolira i uspoređuje svoj popis s prisutnima, prebrojava nas stalno: Jesmo li svi na broju ( esu li nam svi na broju). Jer ima nas i velikih i malih. A znate ono: Mala djeca mala briga, a velika djeca velika briga.

Vozimo se cestama Virovitičko-podravske županije, naše najslađe županije u kojoj se dotiču što i kaj, u kojoj se proizvodi šećer, med i slatka paprika. Prolazimo kroz sela, gdje oronule kuće bez fasada nisu rijetkost, gdje se na usputnim prigodnim štandovima prodaju krumpir, tikve, paprike i kruške, gdje se duž cesta žuti duhan i suncokret, čini mi se već spreman za berbu. Srećemo i mašemo veselim beračima grožđa koji se drndaju na traktoru, no skrećemo na Put paprika. Baš tako se zove – Put paprika nas vodi prema gospodarstvu Šafram vodećoj tvrtki za proizvodnju začina, ponajviše paprike. Ispred tvornice, umjesto auti „ parkirana“ paprika. Crveno more paprike složene u redove suši se na suncu. Nije to ni babura, ni paradajzerica, nije ni rog ni feferon, ni chili papričica koje smo navikli vidjeti na našim tržnicama i u našim baščama. To je žarko crvena, desetak centimetara duga začinska, ljuta ili slatka paprika mađarskog sjemena koja osušena i smljevena sjajno ide u gulaše, paprikaše, u fiš i čobanac. Odgovara našem podneblju, divno se sljubljuje s našim kobasicama, a o kulenu i kulenovoj seki da i ne govorimo. Uostalom, probajte sami! Sve to saznali smo od direktorice Šaframa Arijane Šafranko koja nas uči da dobar začin može popraviti i loše meso, te prekorava da smo došli u krivo vrijeme. Najbolje je doći krajem rujna kad se paprika melje, a njen miris draška nosnice i širi se daleko, daleko, dokle pogled seže, ravnicama.

U Kuriji Janković zaustavili smo se na tren koji je trajao satima: da bismo Šimi Strikomanu pozirali za njegovu pet stotina i neku milenijsku fotografiju da bismo odslušali koncert na otvorenom, družili se s verglašima i ručali nešt’ čist po domače.

Mikeški jestvenik

A jelo i pilo, a iče i piće, posebne su priče…U Slavoniji se dobro, bogato i raznovrsno jede, to smo znali i prije, ali što smo ovih dana tijekom festivala kušali nadilazi sva naša očekivanja. Zakuska na otvorenom, u hladu, na hrastovim deblima kao u doba Fra Ma Fua: špek, luk, sol, kruh i pogače, kobasice (tanke i debele) prezvuršt, a o čvarcima da se i ne govori. U Kuriji Janković koja je posve obnovljena i krasi čitav kraj domaći ručak (sav u bojama) filane paprike, beli žganci, zeleni knedli…

Slavonci su brzo shvatili da je i kuhinja bogatstvo, pa su se okrenuli starim receptima, bakine kuharice, povadili iz škrinja. Nisu smetali žuti masni fleki i magareća uha – dalo se razaznati što piše. Tako su bakini recepti pretvoreni u nove projekte. Tako je nastao Mikeški jestvenik predstavljen i na Fra Ma F festivalu. Projekt ostvaruju virovitičke Strukovna i Industrijsko-obrtnička škola, Gradski muzej uz pripomoć Obrtničke komore i TZ grada Virovitice. Svaka čast. Mnoge smo specijalitete i mi kušali. Pašteta od čvaraka servirana kao mađarica, pastrva punjena špekom, juha od vina i nezaboravne pohane kajzerice punjene mozgom, sataraš s bundevom serviran u okruglim tikvama, kolači s orasima, šljivovim pekmezom i makom…

Nije se baš stalno jelo. I u muzejima nas je bilo. Upečatljiv je bio posjet novoobnovljenom Zavičajnom muzeju u Slatini (poznatiji kao Stara škola) kojim nas je provela ravnateljica Dragica Šuvak. Malen je no moderno osmišljen, topao i blizak. U njemu ima i zemlje i starih soba i oružja i pjesme, a uz prhku bezgluteinsku šapicu kušali smo i Slatinski biser, pjenušac iz vinarije Ivana Halasa. Živjeli!

Gdje god se nešto događa tu je i Karin Mimica. Lijepa je to žena. Stasita, dotjerana, uvijek nasmijana. Direktorica je i urednica, novinarka portala Gastronaut. Predana je poslu, pa profesionalno uvijek prvo pogleda tanjur, pa tek potom čovjeka. To joj je (ma baš lijepi, i ukusan) posao.

S glavnim organizatorom festivala Goranom Gazdekom (u povjerenju) nešto nije kako treba, nešto mi kod njega ne štima. Ima koju sijedu više na glavi , ali to je u redu s obzirom koliko trči i što sve radi oko Fra Ma Fua. No, čudi me nešto drugo. On je odličan organizator i novinar, ali i veliki poznavatelj, pa valjda i kušatelj piva. Uređuje portal Pivnica.net, ali sitan je i bez imalo trbuha. A, zna se, po Oktoberfestu, da oni koji se drže krigle moraju biti i sisati i prsati i trbušasti. Drži li Goran krigle s pivom u ruci samo za slikanje? Sklizne li to pivo niz grlo, poput ovog najnovijeg craft piva Pitomačke pivovare koje se i zove Pitko? Ili ima tu sreću da ga se ne prima baš ništa, sam Bog će znati.

Višak je manjak

Ukratko: Ovogodišnji Fra Ma Fu imao je jedan manjak – bilo je svega previše! Četrdesetak događanja u četiri dana. Iako smo osobno bili tri dana kao da su trajala cijeli tjedan: od jutra do mraka (a i po mraku) izložbe, koncerti, predavanja, predstavljanja knjiga, susreti…Valja pridodati projekcije filmova, razgovore, radionice, muzejski (stalni ili prigodni postavi) knjige, stripovi, novine, makete… Razgledavali smo kurije i ergele, bili smo i na Popišancu. Dobro ste pročitali: Popišanac je trail ( kako to lijepo zvuči) utrka na čijem smo startu bili u Slatini, čak sam prvi put i na Canicrossu bila, a to vam je trčanje cucki i ljudi skupa. Dva ogromna povelika psa su me u trku skoro oborila.

Da se razumijemo: novinari su već po svoj profesiji znatiželjnici, izdržljivci i putnici kojima nije stran ni umor, ni štrapac. Volimo mi iznenađenja, naučeni smo na duge ture putovanja, bazanja, tulumarenja, snimanja, razgovora, pisanja i lumpanja. No dan ima samo 24 sata i uvijek mi je žao kad nešto propustim. Muzej vlakova, na primjer, morat ću razgledati drugi put.

Profesori i đaci

Zlatko Herljević novinar i profesor novinarstva došao je sa svojim studentom Stjepanom Pavićem koji reče da je o novinarstvu više naučio na ovom skupu nego na fakultetu. Packa ili kompliment pojma nemam. Profesor i student predstavili su Global, list Fakulteta političkih znanosti koji zajednički rade. Lijepe su to, umivene i uredne novine, više nalikuju profesoru no đacima. A Zlatko Herljević je uredan lik, pazi na sebe, na odijevanje i figuru, vježba svaki dan. Pa ipak je profesor, ne može kakav god pred student(ic)e ! No nekako mi se promijenio od kako smo došli. Slavonska kuhinja uzima danak. On bi mogao glumiti i Stanlija i Olija , ovisno u kojem smjeru se vozimo.

I Veljko Krulčić se predstavio u novom svjetlu. Poznaje strip i film, poznaje novinarstvo, ali sad znamo da voli i pjevati i plesati; čovjek s mnogo lica; zabavljati se zna.

Slušali smo mnogo lijepih predavanja, saznali da je mlada i još nezaposlena Virovitičanka Marina Mađarević napisala prvi, a već odličan roman koji je Branislav Glumac nahvalio na sva usta. Ma pročitat ću ga pod hitno.

Marinko Petković predstavio se kao scenarist dokumentarca „Pogled iznutra“ kojeg je napravio sa Slavenom Petrićem. Ma dali su si truda, bravo dečki. Bilo je riječi i o Poletu koji je u novine, između ostalog, unio svakodnevni govor ulice. Novinar Željko Krušelj je prelistavao stare Polete i napisao novu knjigu na tu temu, koja će ga, čini mi se i prema doktoratu dovesti.

Iva Anzulović ove godine nije mogla doći, ali je delegirala sina (Luka koliko ti je godina?) da bar netko od familije bude zastupljen.

Božica Brkan (s novim jesenskim pramenovima u kosi) je, tradicionalno lijepo i ukusno divanila o novinarstvu, knjigama, jelima i piću, pokazivala i poklanjala svoje knjige i osmijeh od uha do uha. Božica puno toga zna, gdje god mi došli, ona je tu već bila.

U pozadini Božičina izlaganja jedna je tigrasta maca veličine poveće šake dobivala prvu pomoć. Kolega fotograf Matija Turkalj iz Virovitice bacio je kameru u travu i priskočio u pomoć: Najprije je podigavši rep ustanovio da se radi o ženskoj mačkici, u čas imenovanoj Sivki, potom joj vlažnom maramicom očistio krmeljavo oko, pa je nahranio štrudlom. Očito joj je šmekalo, malo se protegnula, mijaukala nije, samo nastavila drijemati na bali slame.

A većinu riječi, razgovora, problematiziranja i izlaganja Sandra Pocrnić Mlakar pokušala je moderirati i staviti u okvire, koje će kasnije, nadamo se, predsjednik HND-a Saša Leković pokušati nekako ugurati pod zakonsku kapu. Govorilo se i o reportaži (pa to je tema festivala), i o autorskim pravima. Da se odgovorilo na sva pitanja mlađahnog, a već nagrađivanog fotoreportera Mirka Jankovića još bi bili u Virovitici. Tko ne pita ne skita! No nekako me se najviše dojmilo izlaganje Milovana Buchbergera koji nije žalio truda, te godinama istraživao i razgovarao sa svima koji su imali veze s Franjom Fuisom da bio rasvijetlio detalje njegova pustolavnog života i još uvijek posve ne razjašnjene smrti u avionskoj nesreći.

Skoro sam vam zaboravila reći: Fra Ma Fu je međunarodni festival, došli su i kolege iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, a iz Hrvatske sa svih strana- iz Pule, Rijeke, Varaždina, Zagreba, Karlovca, Šibenika …te svojim prisustvom obogatili druženje.

Festival je službeno u Gradskoj knjižnici i čitaonici, koja nam svake godine širom otvori vrata za sva događanja, otvorio, srdačno i kratko, gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin. Na ostala događanja nije stigao, pa smo i milenijsku fotografiju Šime Strikomana ispred Kurije Janković morali popunjavati đacima iz obližnje škole. Oni su to s veseljem prihvatili, nisu morali bit’ u školi.

Knjižnica se nalazi u središtu grada, sve nam je bilo na dohvat. I prošetat smo znali. Od spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, uz veliki China Shop, uz tržnicu, pa sve do Autobusnog kolodvora. U petak, 8. rujna u 20 sati na kolodvoru je stao bus koji vozi na relaciji Vukovar Stuttgart. Cijena karte 50 eura. Bio je krcat. Optimistični, kakvi jesmo, vjerujemo da će taj bus na godinu, ako ne već posve ukinut, prema Njemačkoj otići poluprazan.

Inčuni i šarani

Budimir Žižović Žižo bitno se razlikovao od svih nas. Novinar, kuhar, ribar, urednik Pomorske večeri, dobitnik Plave vrpce Vjesnika nagrade koja je nadživjela novine. S bijelom kapicom na glavi nije nosio odijela, ni kufere, već putni frižider. On je pod svaku cijenu Slavoncima i svima nama htio dokazati da i na moru riba ima. Imao je peh bio je puni mjesec, pa je nešto zaštekalo s inčunima, ali nije to jedina riba na moru. Dao si je truda. Tri dana su njegove ribe plovile od Pule do Slavonije, al ‘ su stigle. Donio je sve sa sobom: djevičansko maslinovo, krupne masilne i sitne slane (valjda) ribice, butargu, domaću malvaziju i još puno toga. Kuhao je u ogromnom loncu nešto malo na dnu. Specijalitet se zvao Sardoni (inćuni) na brodu, iako nije bilo ni broda ni inčuna. Ali vjerujte bilo je slasno i nestalo u tren.

Žiži je pomoćnica u kuhinji na otvorenom bila Kristina Olujić, za tu zgodu opasana fertunom, valjda znate što je to. Kristinu su pokazivali kao pravu rijetkost. Ne samo da je imala najljepše traperice izvezene cvijetićima već je i (koliko znamo) jedina mlada novinarka primljena u stalni radni odnos. Ne smijemo nikoga reklamirati, ali bravo Nacional!

Alemka Goleš i ja jako se dobro slažemo. Strpljiva je, izdržljiva, podnosi me dobro. Spavamo zajedno, kašljemo u duetu, a unatoč oprezu možda i koji vjetrić izleti.

Kruh, mast i žganci

Pustara Višnjica posebna je priča. Cesticom, koja od Slatine, kroz Općinu Sopje, naoko ne vodi nigdje, nađete se na imanju starom više od 200 godina koje se prostire na 40 hektara i koje već na prvi pogled, doslovno, oduzima dah. Uređeni objekti, restoran, hotel, šetnice, biciklističke staze, konji, konji, konji. Ergela konja pod starim dudovima i lipama, ružičnjaci, staze… Ma kažem vam, ne pretjerujem ništa, istina čista. Uopće me ne čudi da je Pustara (doslovno: prostrano gospodarstvo) Višnjica pobjednica za Europsku destinaciju izvrsnosti EDEN 2010/ 2011. Dokle pogled seže ništa, ravnica i mir. Igor Krpačić s recepcije koji radi sve i svašta, stalno na usluzi svima pojašnjava da je to najveće privatno, otvoreno imanje u Hrvatskoj. A suvlasnica i naša domaćica Ksenija Plantak iz petnih se žila trudila da nam pokaže sve što nude. Ona je po struci magistra farmacije, očito je dobro smućkala i našla pravi eliksir za ovo imanje koje liječi hrvatski turizam. Imanje je zbilja uređeno, ima tu jezerca i cvijeća, putića i klupa, ima dječjih igrališta i romantičnih kutaka koji su dušu dali za fotografiranje mladenaca. Svadbe su tu česte ( 40-tak godišnje), iako se od svadbi živjeti ne da. Ima Pustara i vlastitu farmu s šest stotina krava, sami uzgajaju ljekovito bilje, voće i povrće, specijalizirali su se za batat. Sve uredno i lijepo, pometeno i pokošeno. Čak i jarci što je osobito važno. Ako se netko i skotrlja, trava je suha i meka, može se tu i prespavati, rane neće biti preteške.

Doručci na Višnjici su bili doslovno čarobni. Prvi dan smo jeli u pastuharni, a sutradan na otvorenom žetelački doručak na stolovima i klupama od slame. Bilo je belih žganci, kruha i masti, kiselog mlijeka, čvaraka, kobasica i hrskave slanine, špeka i krvavica. I to je sve bilo dobro, ali loše je bilo što se doručak nekako rastegnuo pa spojio s ručkom – šaranima na rašljama i fišom. Imam i jedno kviz pitanje. Znate li što je bošpor? Do maloprije ni ja nisam znala, ali u Višnjici sam ga kušala. Skuhao nam ga je (s pomoćnicama) bucmasti Tomislav Šaytak aktualni prvak Bošporijade što se svake godine početkom svibnja održana u Sopju. Riječ je o tradicionalnom lokalnom jelu koje su nekad jeli težaci prije odlaska u polje. Riječ je o domaćem sosu od paradajza (ne smije biti grudica) koje se prelije preko prije pečenog mesa i kruha. Ukusno je i drži i nas novinarske težake.

Dan se već bližio kraju. Anita Pipić, jedna od 25 stalno zaposlenih na Višnjici skupljala je stolnjake i čaše za gostima. Radi na recepciji, ali po potrebi i sve drugo. „Kad je vikend i praznici padamo s nogu, ali običnim danom je laganini“ kaže.

Kraj nje, u kotlu profesorica Blaženka Kovač i učenice Valeriji Džepina, Patricija Tomašević i … ( ne stane mi cijeli razred u priču) iz Industrijske i obrtničke škole iz Slatine na vrelom ulju su pekle pogačice popularno zvane poderane gaće. Probala sam ih, ma divne su vam cure gaće!

Sve do busa ispratila nas je suvlasnica Ksenija Plantak, s osmjehom na licu, mahala nam s obje ruke.

Već smo u bus sjedali, a u kotlu su i dalje cvrčale poderane gaće.

Miroslava Jandrić