Nakon zagrebačke premijere u Novinarskom domu, dokumentarac „Pogled iznutra“, koji oslikava današnje stanje u novinarstvu, bit će prikazan u programu Fra Ma Fu festivala. „Pogled iznutra“ osmislili su i realizirali scenarist Marinko Petković i redatelj Slaven Petrić, a u filmu se pojavljuju brojni poznati novinari kao što su Zoran Šprajc, Elizabeta Gojan, Iva Anzulović, Ivica Grčar, Saša Leković, Vojo Šiljak te Goran Gazdek, direktor Fra Ma Fu festivala. Sugovornici su u 45-minutnom dokumentarcu otvorili niz gorućih tema novinarske profesije – srozavanje standarda, otkaze, (ne)mogućnost zaštite autorskih prava i sve goru poziciju Hrvatske na ljestvici medijskih sloboda. Uoči projekcije na Fra Ma Fu festivalu razgovaramo sa scenaristom filma Marinkom Petkovićem, koji je na prošlogodišnjem festivalu bio znatiželjan gost, da bi na ovogodišnji stigao s gotovim filmom.

* U komentarima na “Pogled iznutra” kolege novinari su primijetili da bi za sve probleme novinarske profesije bio potreban šestodijelni serijal, a za konkretna rješenja čak cijela sapunica. Kako to da se u novinarskoj profesiji skupilo toliko problema? Zašto se o njima češće ne govori u javnosti?

– Novinari nisu skloni javno govoriti o svojim problemima koji, kako vidimo, nisu mali. Ne samo novinari, već i svi mi, jedni drugima znamo se požaliti na kavi, ali teže ćemo javno progovoriti o problemima, pa ni kad je već „dogorjelo do prstiju“. Nabrojat ću samo neke – imamo tisuću nezaposlenih kolega, a i sam sam bio godinama bez stalnog posla i na burzi rada nakon stečaja Vjesnika. Stalni posao u novinarstvu, koje je samo ogledalo bespuća tranzicijskog društva, već dugo je više iznimka nego pravilo. U domaćim medijima sve je postalo važnije od novinara, koje poslodavci smatraju dodatnim troškom, iako to nije samo hrvatski problem. No, bez novinara nema medija, barem ne onakvih kakvi bi trebali biti. Sve drugo su samo medijski projekti slični kao jaje jajetu. Da su ciljevi tržišni mnogo bi toga bilo jasnije, no kod nas je upitno s kojim se zapravo ciljevima mediji pokreću, ili čak kupuju, da bi onda polako odumirali. Ako i kad to pitanje riješimo naši će novinarski problemi biti barem manji, iako je za neke stvari već kasno.

* Dokumentarac “Pogled iznutra” izravno je progovorio o kritičnim točkama novinarske profesije. Kako ste došli na ideju da napravite dokumentarac o novinarima?

– Šest mjeseci smo snimatelj i redatelj filma Slaven Petrić i ja samo istraživali teren – od presica i skupova HND-a i DZNAP-a, konferencija o medijima i prosvjeda, jer i to je naš posao. Da vidimo zanima li i druge ‘kreativce’, ne samo novinare, naša problematika. Kad sam dobio uvid u ‘širu sliku’ i podršku više ljudi u zajedničkoj nevolji, opet ne samo novinara, sjeo sam i napisao projekt ‘Nema medija bez novinara’ i scenarij za dokumentarac. Dakle, idete na teren, među ljude koji imaju što za reći i pitate ih što ih muči, zašto rade to što rade i tako dobijete manje ili više zanimljive odgovore. Sad, ako si dadete truda i ako imate volje to raditi sami godinu dana, nakon 25 godina rada u medijima, onda ideja ne manjka. Naprotiv, uvijek ih ima i više nego što ih možete realizirati.

* Jeste li prije suradnje na filmu poznavali redatelja Slavena Perića? Što je iniciralo suradnju i kako ste funkcionirali kao suradnici na projektu?

– Nismo se uopće poznavali sve do prije dvije i pol godine, kad smo se slučajno sreli na jednom PR projektu. Kroz zajednički rad ljudi se dobro upoznaju i vide mogu li dalje nešto kreirati sami, kad nema osiguranog budžeta, već imate samo ideju kao vodilju koja vas drži kad nema novca i kad je ishod samog projekta posve neizvjestan. No, pokazalo se da možemo stvar završiti u razumnom roku ako svatko radi svoj dio posla najbolje što zna. Jer film je zajednička stvar, ne samo nas već i sudionika.

* U dokumentarcu sudjeluju mnogi poznati novinari. Kako su novinari dočekali ideju o filmu o medijskim slobodama, autorskim pravima i socijalnoj sigurnosti novinara? Je li bilo onih koji su odbili poziv da se pojave u filmu?

– Iznad svih očekivanja, posebno su dobro reagirali stariji i iskusniji kolege, koji vole kad ih se sjetite bilo kojim povodom, a itekako imaju što reći o novinarstvu bilo jučer, danas ili sutra. Šteta je da ljudi nešto rade 20 ili 30 i više godina i onda, preko noći, jednom samo ‘nestanu’. To je strašan gubitak za našu struku, koja sama ‘plovi’ u medijskoj oluji. Naravno, uvijek ima onih koji neće govoriti iz bilo kojih razloga, a takvih je bilo svega dvoje od 30-ak novinarskih intervjua, od kojih je 21 završio u filmu. Jedan kolega je čak tvrdio da je dva puta dobio otkaz zbog autorskih prava, ali nije bio spreman to reći u kameru. Toliko o onima koji neće. I ne moraju. Meni su puno važniji oni koji hoće. Barem desetak ljudi reklo je neke važne stvari, ali nisu u filmu jer su snimke tehnički bile loše i nismo ih mogli koristiti. Jedna kolegica je s pravom upozorila da izdavači prodaju naše autorske tekstove na više medijskih platformi, u prvom redu u tisku i na webu, a plaćaju samo jednom, i to sve manje. S druge strane, Hina, koja na dnevnoj bazi gubi zbog prepisivačine, nije se aktivnije uključila u projekt, osim deklarativno,.

* Nakon “Pogleda iznutra” planirate li nove projekte koji će se baviti novinarskom profesijom? Hoćete li nastaviti svoja istraživanja i na koji način?

– Planiram, ali htio bih odraditi, koliko mogu, do kraja posao oko ovog filma, pa na zimu krenuti u nešto novo. Dokumentarci su novi oblik novinarstva, kaže Robert Redford, a ako on tako kaže, onda ja nema ništa protiv. Film je zanimljiv način za istraživanje, ali i izražavanje ideja, jer slika puno toga može otkriti, ako imate pravog snimatelja, koji koristi nove tehnologije kao što je dron i što je još važnije ‘čita iz života’, kako kaže jedna bivša kolegica u našem filmu.

* Bavite se pisanim novinarstvom i pratite gospodarstvo i poljoprivredu. Kako vam se svidio filmski izraz i izlet u novi medij?

– Treba izaći iz svoj zone komfora i napraviti nešto što nitko od vas ne očekuje, posebno ne profesionalno. Inače, politika je sve, htjeli mi to priznati ili ne. Ljudi su skloni stavljati stvari u kalupe i živjeti tako. Jedna bivša kolegica, primjerice, ne želi gledati dokumentarce jer, kako kaže, ima dovoljno svojih problema. Kod mene je baš obrnuto. Što više gledam dokumentarce, meni su moji problemi, neću reći nevažni, ali barem lakše rješivi.

Sandra Pocrnić Mlakar