Mutant koji odolijeva”, “detronizirana kraljica”, “ručni rad”, tako se o reportaži govorilo na virovitičkom Festivalu reportera i reportaže. Manifestacija, čiji je idejni začetnik virovitički novinar Goran Gazdek, oko zajedničke je ideje okupila Hrvatsko novinarsko društvo, grad Viroviticu i Turističku zajednicu grada Virovitice. Bili su to početni koraci za revitalizaciju reportaže u medijima, kao i profiliranje “trijema Slavonije” kao grada koji je, između ostalog, važan i zato što je riječ o zavičaju novinara i književnika Franje Fuisa, (1908-1943), u čiju je čast festival i osmišljen. Scenski je na trenutak Franju Fuisa oživio glumac Goran Koši, krećući se pozornicom Gradskog kazališta Virovitica na biciklu koji je Fuisu nerijetko bio prijevozno sredstvo u potrazi za dobrom pričom. Radovi Fra Ma Fu-a (pseudonim) idealan su ishodišni kapital za otvaranje pitanja o poziciji današnje reportaže u odnosnu na nekadašnju, stoga smo neke od prisutnih novinara i upitali za mišljenje. Neka ta razmatranja reportaže ostanu zabilježena u iščekivanju novog Festivala reportera i reportaže kojeg su organizatori i gosti već lagano počeli planirati.

Predsjednik HND-a Saša Leković pozvao je prisutne novinare da o ovome napišu, naravno, reportažu. Zaključeno je da pripreme za novi festival moraju početi već sada ali i da se na pitanjima opstanka reportaže mora raditi i između dva festivala. Za budućnost je, između ostalog, obećano još više novinara, radnog elana, razgovora i konkretnog djelovanja te natječaj za najbolju reportažu i radionice pisanja te forme. I to sve u maloj sredini koja je rijetko u prilici biti centrom zbivanja.

Ana Marija Šnajder, Radio Sljeme: Prevladava naručena reportaža

Malo je toga preostalo od Fuisa. Fenomenalno je da smo ga oživjeli i dignuli iz mrtvih kao što ćemo učiniti i s reportažom. Danas prevladava reportaža na zadanu temu. Bila sam prisutna kada je urednik novinarki zadao temu ovrha, naručivši reportažu u kojoj bi se čuo dječji plač i osjetila nota borbenosti. Reportaža zahtijeva talent i sposobnost prepoznavanja detalja i teme. Ona je malo umjetničko djelo i mora biti spontana, bez unaprijed zadanih doza i sastojaka kao da mijesite kolač. Za razliku od naručenih reportaža, kada je Fuis sjeo na bicikl, nije znao što ga čeka, upijao je, prepoznavao i stvarao. Ne smijete u svom mozgu imati plan. Moramo se vratiti izvorima, stablo ima korijen, sve ima korijen, pa tako i reportaža ima korijen.

Budimir Žižović, umirovljeni novinar: Novo vrijeme zahtijeva novi jezik

Danas imamo prenaglašeni emotivni pristup reportaži kao nečemu pomalo starinskom. S druge strane, reportaža je zahvaljući novim medijima dobila i mogućnost novog života. Ona će morati imati drugačiji jezik od onog kojim su se nekad pisale stare reportaže. Ključni je izazov kako pronaći taj jezik koji se ne odnosi samo na doslovno shvaćeni pisani ili govorni jezik nego na onaj koji omogućuju nova tehnologija i novi mediji. Kada se sve to skupa zamiješa i dovede u ovaj današnji stupanj komunikacije, dobivamo jezik buduće reportaže. Ako danas napišemo dobru reportažu po staroj recepturi, to više nitko neće čitati, taj jezik više ne funkcionira. Danas čitamo naslove i podnaslove, tekstove čitamo dijagonalno, reportaža to ne trpi, ona je minuciozna forma kojoj se treba posvetiti. Zaboravljamo činjenicu da postoji jezik koji bi mogao vratiti interes za reportažu. Na mladima je da ga pronađu. Ne mogu stariji novinari samo lamentirati o tome da nema više reportaže kakva je nekad bila, krasne su to stvari ali one već pripadaju povijesti.

Mario Bošnjak, slobodni novinar: Literarna vrijednost Fuisovih reportaža

Fuis je poginuo 1943, o čemu nikada nije do kraja raspravljeno, ali on danas metaforički može bit naš suvremenik. Njegove najbolje reportaže imaju literarni valer i danas su itekako žive. Trebale bi naći mjesto u svakoj srednjoškolskoj čitanci.

Zdenko Duka, Novi list: Novinska je reportaža u većoj krizi od televizijske

Fuis je bio i novinar i književnik, i danas imamo reportere koji su književnici, a pišu i novinske reportaže, to su možda i najvrednije reportaže. Današnja se reportaža u mnogočemu promijenila. Ona novinska je zasigurno u većoj krizi od televizijske, televizija kao medij bolje stoji nego novine. Promijenio se i jezik, novine čitamo kraće nego što smo to činili nekada. Teže se koncentriramo na duže tekstove, pogotovo ako čitamo reportaže koje se čine manje informativnima od drugih formi. Reportaža će ostati, ali ona se mijenja kao što se mijenja i novinarstvo, književnost.

Ivo Lučić, HINA: Klimanje reportaže dio je šireg trenda

Pitanje reportaže dio je šireg trenda, posustajanja jedne male nacionalne kulture u ovoj općoj globalizaciji u kojoj jačaju interesi moćnog kapitala u odnosu na interese lokalne kulture. Za razliku od inozemnih znanstvenih baza, pitanje reportaže nije evidentirano u našoj znanosti o novinarstvu kao medijski i komunikološki problem. Ovo ne možemo rješavati kao novinarski problem nego moramo imati saveze s ljudima zainteresiranim za kulturu i identitet te sve srodne stvari koje se odražavaju u novinarstvu.

Tina Eterović Čubrilo, predsjednica Međunarodne udruge turističkih novinara i pisaca u turizmu (FIJET): Jedno je putopis, drugo politika i korupcija

Nekada je bilo puno više reportaža i putopisnih reportaža, novinarima je bilo lakše prije devedesetih. Tada su to bile državne firme, konkurencija je bila manja, danas su mladi novinari na tržištu bez posla. Oni koji rade moraju slijediti interes vlasnika kojima nije u interesu čekanje nečije reportažu. Zadaje se brza, protežna, eksluzivna vijest. Ipak, u Virovitici je kroz razgovor o Fuisovom naslijeđu prevladalo mišljenje da reportaža ne može izumrijeti. Putopisna reportaža danas i prolazi ali politička baš i ne, problem nastaje kada događaj koji je vezan uz politiku ili korupciju treba pretočiti u reportažu. Nužna je svakako i dodatna edukacija mladih novinara, potrebno je i puno iskustva, znanja, ali i podrške vlasnika medija.

Slobodan Kadić, Glas Slavonije: Vrebajuća opasnost copy/pastea

Reportaža je danas u Hrvatskoj u maloj krizi zato što joj mediji više ne dozvoljavaju toliko prostora. Novinari nedovoljno putuju, redakcije ne plaćaju putovanja s kojih bi se moglo vraćati i raditi vrhunske reportaže. Bojim se da reportaža ne postane copy/past tip, ona uvijek mora biti živa. Za dobru reportažu novinar mora otići na lice mjesta, uočiti, proživjeti i subjektivno opisati ono što je doživio.

Božica Brkan, književnica i novinarka: Suvremeno novinarstvo kao fikcija

U zadnje se vrijeme nisu promijenili samo mediji nego i novinske vrste u različitim medijima. Reportaža je dobila neka nova lica, ali onaj plemeniti tip dobre reportaže na putu je da bude izgubljen. Što se tiče onakve kakvu je pisao Frama Fu ona više gotovo ne postoji ali promijenila se i književnost, književne vrste. Moramo se usredotočiti na ono što je u novinarstvu ostalo od 5W+H ali i od fakata kao takvih jer puno toga u novinarstvu danas postoji kao fikcija. Govoreći o reportaži spominjali smo subjektivne vrste koje, dakle, ne vode računa o faktima, suvremeno se novinarstvo mora vratiti natrag. Imamo u svijetu neke uzore poput kanala koji prikazuju isključivo reportaže ili dokumentarističke reportaže na različite teme. Reportaža može biti i kratka, prilagođena internetskim kanalima ali o tome isto treba planirano voditi računa i ne objavljivati samo sponzorirane reportaže.

Boris Pavelić, Novi list: Franjo Fuis u mnogočemu može poslužiti kao putokaz

Fuis je bio tehnološki i žanrovski inovator. Prvi, ili među prvima, uveo je fotografiju u reportažu, i prvi je objavljivao socijalne reportaže o ljudima s dna društva. U tom smislu, mislim da Fuis može biti putokaz: treba se prilagođavati tehnologiji i u novim medijima tražiti povoljne mogućnosti za izraz. Također, važno je tražiti najbolje i najdojmljivije načine da se pokaže drama današnjeg vremena. Fuis nije bio stilistički inovator i obnovitelj jezika; mogli bismo reći da je pisao u okvirima onodobnih stilističkih stereotipa. Neovisno o tome, tehnološko inovatorstvo i iskrena društvena senzibilnost itekakakv su putokaz: kako reportažu prilagoditi čitanju novinskih tekstova na internetu i na mobitelima? Rekao bih da je treba skratiti, a to kraćenje nadoknaditi jezičkom perfekcijom. Za to su potrebni posebno uvježbani autori. A za ono drugo – socijalnu osjetljivost i moralni impuls – za to škole ne postoje. Do savjesti je svakoga od nas hoćemo li pisati o moćnicima ili o onima koji od moći pate. I u tome izboru Franjo Fuis – koji je poginuo bježeći na pravu, partizansku stranu – može biti putokaz i uzor.

Virovitica.net