Olazak na Fra Ma Fu početkom rujna, postao je nešto što nam kao profesiji, zapravo, nedostaje. Prilika za druženje. Obnavljanje onog što bismo kao novinari, između ostalog trebali biti; družina. I svih vrijednosti koje uz to idu. Već sam i prije ovogodišnjeg odlaska u Viroviticu namjerio posjetiti još jednog virovitičkog novinara, čiji život uvelike podsjeća na legendarnog Franju Martina Fuisa. Fra Ma Fu i Ljubo Ruben Weiss za mene su neka od najznačajnijih novinarskih imena na ovim prostorima. Dva života. Dvojica pustolova. Dvojica pisaca. Dvojica poeta. Dvojica fotografa. Dvojica reportera. Dvojica kritičara i društvenih kroničara usvremenih zbivanja. Konačno, dvojica antifašista. I obojica iz virovitičkog kraja. S tim mislima sjeo sam u HND-ov autobus za Viroviticu. Mislima o Franjinom i Ljubinom životu.

Pritom, nije uopće toliko važno što i koliko dugujemo Weissu i Fuisu, nego koliko ćemo nastaviti ovaj javni poziv, novinarski, raditi onako kako su to cijelog života radili njih dvojica. I važno je sjećanje. Kao oblik solidarnosti. Družina ne zaboravlja svoje. Fra Ma Fu festival, između ostalog, intimno doživljavam i kao novinarski festival sjećanja. Festival solidarnosti. Festival uspomena kao kolektivne profesionalne baštine, koju možemo i moramo ne samo sačuvati, nego i prenositi mlađim kolegama.

“Ne bojimo se!”, odzvanjale su mi riječi iz Ljubinog posljednjeg pisma, koje mi je poslao samo dan prije smrti, a koje sam primio onog jutra kad sam krenuo na njegovu sahranu u Viroviticu tog travanjskog jutra 2015. godine. Kao da je znao da mi za rastanak mora ostaviti te riječi opomene i obećanja. Ne bojimo se! Koliko samo novinarskih života, karijera, sudbina, novinarskih borbi, tema i priča stane u tu jednu jedinu kratku rečenicu. U tu Weissovu oproštajnu poruku. Oporuku.

Moje putno razmišljanje o stvarnoj ostavštini Franje Martina Fuisa i Ljube Rubena Weissa, prekinuo je mladi kolega koji je u autobusu izabrao sjesti baš među nas, novinarske veterane. “Ja sam Stjepan”, pružio mi je ruku kolega Pavić, koji je na Fra Ma Fu festival pošao predstaviti “Global”, novine studenata Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Moram priznati Stjepan mi se onako “na prvu” u autobusu i nije učinio kao neki “novinarski materijal”. Ne znam zašto, ali takav je dojam ostavljao. No, što smo više razgovarali, shvaćao sam da je jedan od onih tvrdoglavih, znatiželjnih. Jedan od onih potencijalno dovoljno ludih da postanu novinari.

“Dolazim Ljubo”, ponavljao sam u tišini promatrajući sela kroz koja smo prolazili prema našem odredištu, dok su se na licu kolege Stjepana, koji je slušao veteranske novinarske anegdote, izmjenjivali izrazi lica, zabrinutosti, smijeha, šoka, straha, optimizma, radoznalosti. “Sad tek vidim što je novinarstvo I pitam se jesam li ja za to”, u jednom je trenutku zabrinuto rekao. Nasmijao sam se I mislima ponovno vratio družini u autobusu. Kad je Stjepan sam sebi, onako naglas postavio to pitanje pomislio sam – “Mali je možda, ipak, novinarski materijal- Vidjet ćemo!”, dok mi je negdje, nekakvim paralelnim mislima odzvanjala Weissova oporuka: “Ne bojimo se!”.

Znao sam da nekako moram u doista vrlo bogatom programu Fra Ma Fu festivala, naći vremena I prostora za Ljubu Weissa, za Ljubinu oporuku, za povučeno razmišljanje o svemu onom što nam je ostalo kao novinarsko – publicistička baština ovog virovitičkog pisca. Toliko je toga predvidio I predskazao. Mnoge je I osobe I pojave u društvu uporno prokazivao onakvima kakvi stvarno jesu, iza kulisa onoga kakvima se pretvaraju. Često oštar I svadljiv. Uvijek pripremljen za polemiku. Britak. Reklo bi se narodski; bez dlake na jeziku. Neki su govorili “posvađan sa svima”. Na takve se komentare uvije nasmijem, jer znam negdje u mojem zaleđu komentiraju slično. Pa zar novinar I ne treba na neki način bit posvađan sa svima. Osim s činjenicama?! Neugodna pitanja I oštri I direktni komentari rijetko su u ovom društvu dobrodošli. Baš kao I činjenice. A Ljubo je u tome bio beskompromisan. Često, praktički cijelog života baš na svoju štetu. Ali principijelan u nekim vremenima, kad se principima trgovalo I prostituiralo.

Kroz ta razmišljanja o Ljubi I Fuisu, boravak na ovom jedinstvenom festivalu reportera I reportaže za mene osobno pretvorio se u svojevrsnu meditaciju o koječemu vezanom uz novinarski poziv.

U nedjelju sam se rano probudio. Moj cimer na Pustari Višnjica, sin kolegice Ive Anzulović Luka još je spavao, kad sam iz sobe tiho izvezao bicikl. I krenuo. Fra Ma Fuovim krajem, biciklom poput njega, prema Slatini. Ravnica I ja. Sami samcati, što bi se reklo. Zapravo sam nakon željezničke pruge nakratko zastao I već skrenuo prema Virovitici, prema Ljubi, prema Ljubinom grobu, ali nekako kao da to nije bio taj trenutak, okrenuo sam se I otišao za Slatinu. Ne znam zašto. Jednog trenutka sam pomislio kako trebam taj susret nasamo s Ljubom poslije toliko vremena. A onda opet, ravnica je bila privlačnija. Nasamo s ravnicom. S ponekim tragovima uz cestu, hrastovima koji kao da su prerasli ovaj svijet, nekim napuštenim dvorištima I ostavljenim bunarima, nekim jabukama koje su ostale nakon što su ljudi otišli, nekim zatvorenim prozorima, nekim otvorenim prozorima, I zaboravljenim natpisima o nekim ljudima na davno napuštenim kućama. I polja duhana. I sjene.

“Od njegovog odlaska, o Ljubi nisam napisao niti jedan tekst”, pomislio sam kad sam pokraj mjesta Španat stao kraj kanala samiti malo s ravnicom. Nikad se nisam kao novinar oprostio od Weissa. Nekako kao da nije bilo pravo vrijeme. Ni kad je otišao, niti godinu kasnije. “Ovaj put došao sam te pozdraviti dragi Ljubo”, šapnuo sam kroz ravnicu, kao da će sve te sjene I izmaglica nekako prenijeti Ljubi moju poruku. “Vrijeme je da te pozdravim dragi moj haver”, došapnuo sam I nastavio prema Slatini.

Baš u Slatini, Ljubo I ja planirali smo se družiti tog maja 2014. I samo par dana prije njegove smrti dogovarali smo se kako ćemo se u maju družiti u Virovitici I Lukaču, a jedan poseban ručak dvojice havera planirali smo baš u Slatini. No, krajem travnja Ljubo nas je iznenada napustio. U trenutku kad mu je napokon iz tiska izašla dugo očekivana knjiga “Auschwitz, I poslije …”, u kojoj je između ostalog objavio I tri naša velika intervjua o Holokaustu, antifašizmu, zabrinjavajućim pojavama neofašizma, proustaškom revizionizmu I antisemitizmu. Nije dočekao javnu promociju svoje knjige. On je otišao dolaskom njegove posljednje knjige, koja mi je na adresu stigla onog jutra prije Ljubine sahrane. Otišao je taj uporni pripovjedač povijesti. A mi smo, eto, ostali. I njegova knjiga kao testament cijele jedne postholokaustovske generacije gotovo pa zaboravljenih balkanskih Židova. Prepuštenih namjernom kolektivnom zaboravu I postholokaustovskom sindromu o kojem smo Ljubo I ja toliko puta razgovarali. “Moramo se naći ove godine … Otići ćemo I u Slatinu. Računaj na svibanj 2015. Shalom Dome!, napisao mi je Ljubo u jednoj od zadnjih poruka. Nismo se više vidjeli.

“Ti I ja smo slični., znamo povući mečku za rep, ali takvi smo … I dobro je da nas ima takvih!”, napisao mi je potkraj života. Nakon očeve smrti, odlazak na Ljubin ispraćaj bio je za mene intimno jedan od najtežih životnih trenutaka. Iz mnogo duboko osobnih razloga, koje neću ovdje objašnjavati.

“Tvrd smo mi materijal!”, znao me ohrabrivati. Dragi moj Ljubo, šaptao sam vozeći bicikl prema središtu Slatine. Promatrao sam gostionice I birtije I zamišljao gdje bismo I što jeli, gdje bismo pili, gdje bismo u neka prijepodneva ili poslijepodneva raspravljali o toliko tema o kojima smo znali razgovarati I dopisivati se. zastao sam u središtu Slatine I sjeo na jednu klupu. “Nedostaješ”, rekao sam poluglasno, pa me čovjek koji je u tom trenutku prolazio nogostupom onako značajno I čudno pogledao. Nisam mario, razgovarao sam u mislima s Ljubom, kao da je onaj naš dogovoreni a nikad dočekani maj u Slatini. I kao da smo se sad našli na tom našem dogovaranom I neostvarenom druženju. “Tko zna da nema Fra Ma Fu Festivala, Gazdeka I Žade, kad bih uopće bez te njihove silne pozitivne energije smogao snage otići na Ljubin grob”, pomislio sam na povratku za Višnjicu.

“Ljubo je baš poput Fra Ma Fua volio ovaj svoj kraj. Običaje. Svoju povezanost s ovim zavičajem”, razgovarao sam sam sa sobom vraćajući se na doručak. Luka je još spavao kad sam se vratio. “Ajmo frende, pa ja već odbiciklirao do Slatine I natrag a ti još spavaš”, budio sam ga smišljajući usput šaljive I proste stihove bećarca da se moj više desetljeća mlađi frend razbudi, pa da lagano krenemo na doručak. “Ovdje na festivalu s tobom I ekipom bolje mi je nego s vršnjacima”, kroz smijeh mi je rekao Luka, dok sam pjevušio bećarac u šetnji na doručak.

Ekipa Pustare Višnjica, a posebno direktorica Ksenija Plantak nevjerojatno su se potrudili da svaki doručak na njihovom doista predivnom imanju bude neko novo iznenađenje. U subotu nas je tako dočekao doručak u staroj I preuređenoj pastuharni na imanju, gdje smo u nekadašnjim boksovima namijenjenim za držanje pastuha mogli isprobati više slavonskih specijaliteta. A sad su nam pipremili doručak postavljen na “stolovima” I “klupama” od slame, u šumarku iza restorana, uz mnoštvo domaćih specijaliteta, poput polutvrdih slavonskih sireva s paprikama I feferonima, pa do nevjerojatne domaće tlačenice. Za desert su nas čekale još tople domaće buhtle, koje su definitivno bile razlog zbog kojeg sam potpuno zanemario svoju dijetalnu prehranu. Tim mirisima, bojama, okusima I tako čarobnoj hrani pripremljenoj u bajkovitom ambijentu Pustare Višnjica naprosto nisam mogao odoliti. “Pa nek idu kile, moram još koju buhtlu pojest!”, ispričavao sam se sam sebi kroz smijeh I nastavio doručak.

Već smo pili kavu, kad nam se za doručkom pridružio I Stjepan, mladi kolega iz studentskih novina “Global”. “Ako si za, danas idemo na jednu posebnu “radionicu”. Biciklima”, ponudio sam mu dam I se pridruži u odlasku na Ljubin grob, iako mu nisam objasnio unaprijed ni gdje idemo, niti što ćemo tamo raditi. “Idem”, odgovorio je kratko, odlučno I znatiželjno Stjepan. “Krećemo nakon doručka. Samo da se javim na okruglom stolu o autorskim pravima I nakon toga krećemo, kako bi se do ručka vratili”, iznio sam Stjepanu plan polaska.

Nešto iza podne biciklirali smo prema Virovitici. Stjepanu sam tek na skretanju na magistralnoj cesti rekao u koji grad idemo. “Uh, pa to je preko dvadeset kilometara”, prokomentirao je, ali nije imao namjeru odustati od dogovorenog puta, za njega – u nepoznato. Kad smo u Suhopolju zastali na semaforu, pitao me: “Koliko još imamo do Virovitice?”. “Ne previše”, odgovorio sam diplomatski, “Negdje ćemo usput popiti kavu I odmoriti malo”. Na samom ulasku u Viroviticu stali smo na kavu I malo predahnuti. Tek tad sam mu rekao kako nam je cilj doći do virovitičkog groblja I posjetiti Ljubin grob. “Ali ako nam je to daleko I ako ne možeš više biciklirat, možemo se I vratit na Višnjicu”, ispipavao sam kako bih provjerio hoće li mladi kolega odustati. “Ma sad kad smo već ovdje idemo dalje”, odgovorio je umorno, ali odlučno. I nastavili smo prema groblju, do centra Virovitice jednom od najboljih biciklističkih staza kojima sam do sad vozio, pa uz park, kraj policije I cestom ravno do groblja.

Dvjestotinjak metara prije groblja, zastao sam u ulici I s puta kraj ceste uzeo dva kamenčića. “Zašto si uzeo te kamenčiće?”, pita me radoznalo Sjepan. “Kod nas Židova običaj je prilikom posjeta grobu položiti kamenčić”, odgovorio sam prije nego što smo nastavili prema groblju.

“Zadnji put sam ovdje bio na Ljubinoj sahrani prije više od dvije godine, ali vjerujem da ću pronaći grob”, rekao sam Stjepanu kad smo ušli na groblje. “Imaš li akreditaciju Fra Ma Fu festivala?”, pitao sam. “Imam, tu mi je u džepu, malo zgužvana od bicikliranja”, odgovorio je mladi kolega. “Odlično. Ostavit ćemo je Ljubi”, kratko sam prokomentirao. Bilo mi je bitno da to bude baš pressica festivala koju je na groblje donio moj mladi kolega. Koji nije znao tko je Ljubo Ruben Weiss. Niti je znao gdje smo krenuli, kad smo se biciklima uputili sa Višnjice. Niti je znao zašto je sve to važno. Sad, ovdje, na Ljubinom grobu znao sam da Stjepanu ne trebam puno objašnjavati.

Stjepan je iz džepa uzeo akreditaciju sudionika Fra Ma Fu festivala. “Došli smo ti dragi Ljubo!”, kratko sam rekao. Iskreno za išta više nisam imao snage. Skrivao sam poglede od Stjepana I nastojao da mi po glasu ne shvati da plačem. Na položenu pressicu sudionika Fra Ma Fua ostavili smo I naša dva kamenčića. “Zdravo moj dragi haver!”, potapšao sam Ljubin nadgrobni kamen I krenuo prema izlazu s groblja. Nisam htio da mladi kolega vidi da plačem. I znao sam da nema razloga za suze na ovoj lijepoj svečanosti. “Sudionici Fra Ma Fu festivala donijeli su Ljubi Rubenu Weissu akreditaciju sudionika festivala”, objavili smo kratku informaciju na društvenim mrežama, prije povratka za Višnjicu. “Hvala ti!”, rekao sam Stjepanu dok smo se vraćali prema biciklima koje nam je u svojoj cvećarnici pričuvala ljubazna I draga cvjećarka nasuprot ulaza na groblje.

“Mi novinari smo družina. A družina ne zaboravlja svoje. Zato smo danas nakon doručka mladi kolega Stjepan I ja baš kao Franjo Martin Fuiss biciklirali njegovim krajem na grob jednog drugog novinarskog velikana virovitičkog kraja – Ljube Rubena Weissa. Dugogodišnjeg novinara, pisca, borca protiv revizionizma, neofašizma I antisemitizma. To mu dugujemo. Sjećanje. Solidarnost. Zato smo danas otišli položiti pressicu na Ljubin grob”, informirao sam kolege kad smo u nedjelju poslijepodne s Višnjice autobusom krenuli prema Zagrebu. “Kad smo dolazili u Viroviticu, nisam bio siguran je li mladi kolega Stjepan baš neki novinarski materijal. Ali, čast mi je što sam se vozio s njim I što sam ga upoznao, a vjerujem I da ćemo jednog dana biti ponosni što je bio s nama na ovom putovanju. Hvala Stjepane od srca za današnji put na Ljubin grob”, završio sam moje kratko izlaganje u autobusu.

“Franjo Martin Fuis I Ljubo Ruben Weiss”, razmišljao sam na zadnjem sjedištu autobusa, “postoje li dva života koji bi mogli bolje objasniti što je to naš novinarski poziv?”. Njihovi životi su, zapravo, nevjerojatna ostavština za budućnost novinarskog poziva. A u vremenu sve češćih I ozbiljnijih napada na novinare I medije, Ljubine riječi zvuče kao tako snažna novinarska oporuka: “Ne bojimo se!”.